Dana 11. kolovoza 1979. dva putnička zrakoplova Tu-134 sudarila su se na nebu iznad ukrajinskog grada Dnjeprodžeržinska.
Putovali su brzinom od 800 kilometara na sat i nesretnim spletom okolnosti nisu se mogli vidjeti kroz guste oblake na visini od 9000 kilometara. Jedan se sudario s drugim pod pravim kutom i odmah uništio kabinu. Zrakoplovi su se prevrnuli i udarili s leđa: prvi se raspao u letu, drugi na zemlji nakon tragičnog udara Pikea. Ostaci aviona i tijela 178 poginulih razasuti su na površini od 48 četvornih kilometara.
Putnički zrakoplovi pripadali su civilnom zrakoplovstvu Moldavije i Bjelorusije. Prvi je letio iz Čeljabinska za Kišinjev. Drugi je letio iz Taškenta za Minsk, prevozeći uzbekistanski nogometni klub Pakhtakor i druge putnike. Za nesreću su odgovorni kontrolori letenja u Harkovu. Krivo su izračunali trenutak križanja dvaju smjerova. Kada su to shvatili, pokušali su ispraviti grešku i naredili bjeloruskom avionu da ide na višu razinu.
Međutim, ovu naredbu nije izvršio TU-134, već Il-62 koji je letio u blizini. Reakcija pilota Il-62 bila je ista kao i reakcija TU-134.
Oluja koja se približavala izazvala je ozbiljne smetnje u radiokomunikacijama i poremetila prijem poruka od dva kontrolora, osuđujući putnike obaju zrakoplova. Zauzvrat su kontrolori osuđeni na 15 godina zatvora. Samo je jedan od njih odslužio kaznu. Drugi pilot se na početku kazne objesio u ćeliji.
Zbog smrti igrača Pakhtakora, tragedija se proširila cijelim SSSR-om. Tim je bio na vrhuncu popularnosti i odletio je u Minsk na sljedeću utakmicu. Međutim, istraga nije pokrenuta. Dvadeset godina kasnije, sudac Leonid Čajkovski, koji je vodio slučaj, priznao je: za to je kriv pilot bjeloruskog aviona.
Snimka crne kutije prikazuje kako posada slavi prisutnost poznatih nogometaša u zrakoplovu. Svi su bili pijani i oglušili su se o upute kontrolora letenja.
“Ali glavni krivac za te nesreće uvijek je kontrolor zračnog prometa.” – napominje Viktor Nitka, izvršni direktor Avintel Aviation Alliancea:
“Tadašnji sustav upozorenja na sudar bio je nesavršen i nije upozoravao pilote na približavanje zrakoplova.” Osim toga, oprema tadašnjih centara za kontrolu letenja nije omogućavala preciznije promatranje letjelice, pa „kontrolori letenja nisu mogli ispravno odrediti visinu letjelice. U svakom slučaju, pilot mora slijediti upute kontrolora letenja. U suprotnom, mogla je biti tragedija, kao što je bila tog dana.
